Latinica

Latinica
PUBLIKA STVARA MUZEJ

Opšte je mesto, i među muzejskim radnicima i u javnosti, da se prosvetno-pedagoški rad u muzeju odnosi na rad sa mlađim uzrastima publike.  U tom smislu predistorija ovog odeljenja Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci započinje sedamdesetih godina dvadesetog veka kada je kustos-etnolog Tomislav Živković sprovodio rad sa učenicima kroz organizaciju „Mladi istraživači“. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kustos-arheolog Ratko Katunar organizovao je rad sa učenicima na prikupljanju nalaza edukujući ih, pre svega, o metodama arheoloških istraživanja kako bi bolje pomagali u tekućim iskopavanjima.Opšte je mesto, i među muzejskim radnicima i u javnosti, da se prosvetno-pedagoški rad u muzeju odnosi na rad sa mlađim uzrastima publike.  U tom smislu predistorija ovog odeljenja Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci započinje sedamdesetih godina dvadesetog veka kada je kustos-etnolog Tomislav Živković sprovodio rad sa učenicima kroz organizaciju „Mladi istraživači“. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kustos-arheolog Ratko Katunar organizovao je rad sa učenicima na prikupljanju nalaza edukujući ih, pre svega, o metodama arheoloških istraživanja kako bi bolje pomagali u tekućim iskopavanjima.

Zvanično tek od 2003. godine, kada je u muzeju zaposlen kustos za ove poslove, započinje rad prosvetno-pedagoškog odeljenja.  U jednoj rečenici delovanje ovog odeljenja može se izraziti na sledeći način: Publika stvara muzej, putujući kroz teme za šetnju na drugu stranu ogledala da bi konačno iskoračila u tekst. Smisao i sadržaj ovog sistema gradio se kroz vreme međusobno preplićući nužnosti muzeološkog promišljanja zadataka i programskih okvira koji su prepoznati kao važni za zajednicu.

Rezultat rada muzeja uopšte, pa i prosvetno pedagoškog odeljenja nisu predmeti. Čak su i njihove muzejske pripovesti, makar i objektivni izrazi proučavanja, samo predlošci za ono što će biti zapamćeno, protumačeno i doživljeno. Srećna je okolnost što prosvetno-pedagoško odeljenje ne čuva i „proizvodi“ opipljive predmete već obrasce u kojima svako može da stvara. No, iza ideje stoji i delovanje kojim je omogućeno publici da zaista uobliči ono što će biti deo muzejskih programa. Tako su stvarani programi: „Ratne novine“, „Fotografija muzejske stvarnosti“, „Nasleđe kroz moj objektiv“, „Palanka i okolina (u) očima mladih“, „Moj muzej“, „Tajne muzeja“, „Drvo života“ i „Dečji likovni salon“.

Teme za šetnju su sistemi mogućih razgovora, dakle, tekstova kojima je omogućeno svakom posetiocu, bilo da samostalno ili u grupi posećuje muzej, prepozna ona znanja koja ima o muzejskim sadržajima i uključe ih u svoj odnos prema sopstvenoj svakodnevici ili prazniku. Najmanji zajednički sadržalac za sve izložbe u kojima se publika susreće sa prosvetno-pedagoškim odeljenjem je zajedničko koračanje (ili drugo kretanje) u razgovoru kroz muzejske prostore kao temeljno antropološko svojstvo koje prožima svaki vid ljudske komunikacije zasnovan na prijateljstvu. Ovde možete dodati spisak svih izložbi u poslednjih 15 godina i pomnožiti ga sa beskonačnim temama koje one otvaraju. Ovaj koncept omogućio je da neke od šetnji kroz muzej budu sprovedene i kada u muzeju nije bio izložen ni jedan predmet.

Sa svakim posetiocem jedna šetnja izlazi iz muzeja i još jedna priča odlazi, a da na nju nije stavljen inventarski broj. Kroz programe ovaj pristup postaje očigledniji. Tu se, naime, radi o izlasku muzeja izvan sopstvenog medija kroz izražavanje tehnikama drugih sredstava komunikacije, ili upotrebe drugih medija za okvire muzejskog delovanja. Prosvetno-pedagoško odeljenje stvaralo je i novine, i radijske emisije i televizijske programe, ali i zasnovalo prisustvo muezja u internet svetu društvenih mreža.
Sticajem okolnosti u okviru prosvetno-pedagoškog odeljenja nastajale su i izložbe, njihovi papirni odrazi u obliku kataloga i stručne i popularne publikacije. Uz tekstove i vizuelno uobličenje to su iskoraci u tekst.

Teme kojima se prosvetno-pedagoško odeljenje bavi su: tekstualna priroda muzealnog, antropologija muzeja, antropologija svakodnevice, muzej i njegovi odnosi prema drugim medijima, muzejska i druga fotografija, video, antropološki kodovi stvaranja muzeja itd.

Čuvari vatre

Izložba „Čuvari vatre“ nastala je 2016. godine kao odgovor na potrebu da se uspostavi odnos prema pedesetogodišnjem trajanju Narodnog muzeja.

U građenju izložbe išlo se za idejom da je moguće izdvojiti nekoliko čvrsto povezanih niti koje ukazuju na pravce razvoja muzeja do sada i mogućnostima za njegov budući odnos prema sebi: vatra (oznaka identiteta muzeja je ruka koja čuva vatru), pogled spolja (moguća značenja muzeja za zajednicu u kojoj deluje prisutna u novinskim beleškama muzejskog trajanja), pogled iznutra (svedočanstva koja su nastajala kao deo procesa nastanka i razvoja muzeja) i ličnosti koje su svoje delovanje posvetile razvijanju muzeja (pre svih radnici muzeja sa svojim specifičnostima delovanja, ali i oni koji su pomagali muzeju da stekne i uobliči svoje fondove). Nematerijalnost i neuhvatljivost fenomena vatre kao temeljnog simbola izložbe je sledstveno dijalektici uspostavljenoj između drugih ravni „čitanja“ muzeja oznaka i za sublimisani izraz onih bezbrojnih priča koje posetioci iznose iz muzeja. Ovo je antipod ideji vrednosti kaja je bila predmet interpretacije u celini postavke. Upravo to je vizija muzeja kakav bi trebao postati. Motiv za izložbu i potreba da se govori o muzeju u celini značili su da se sve ove niti „čitanja“ moraju iskazati kroz svedočanstva iz arheoloških, istorijsko-umetničkih, etnoloških, dokumentacionih fondova, a na osnovama jednog antropološkog sagledavanja prirode muzeja.

U duhu otvorenosti ka muzeju kao delu u neprestanom nastajanju izložba „Čuvari vatre“ se menjala od nastanka do završetka: dela koja su stizala kroz akciju „Dar muzeju“ postajala su deo izložbe, u tri navrata su uvođeni novi sadržaji koji govore o naznačenim, a ne u potpunosti iskazanim svojstvima izložbe, umesto dela koja su „nestajala“ sa izložbe zbog gostovanja pojavljivale su se njihove likovne i tekstualne interpretacije („Ogovaranje slike“) da bi konačnu „papirnu“ formu izložba dobila u katalogu svog trajanja zajedno sa knjigom utisaka. Izložba „Duh darovanih  stvari“ je nadrastanje fenomena darivanja koje ima važno mesto u istoriji našeg muzeja i otuda i u izložbi „Čuvari vatre“ i akciji prikupljanja dela tokom njenog trajanja.

„Kad pratimo naglasak autora ovog podsećanja na ovoj izložbi, da muzeja i nema bez publike, onda moramo reći da je i opravdano njegovo zanosno muzejsko uživljavanje zapisa o entuzijazmu, ne samo stvaralaca, nego i korisnika muzeja koji sigurno ne bi živeo da nije bilo publike. Autor Petar Dekić je potvrdu ove tvrdnje nalazio ne u statistikama, već u mediju koji je u najboljem duhu Makluanskog globalnog sela, pokazivao kako se muzej ogleda u svakodnevnom životu. Na ovoj izložbi se slikovito uspostavlja istinitost savremene uzrečice „ako nešto nije bilo na fejsu, nije se ni dogodilo.“ Kolega Dekić svoju istoriografsku analizu poluvekovnog učešća muzeja u svakodnevnom životu Palanke usmerava na štampane medije, fotografije, potencirajući informativnu krhkost efemernih vesti, ali i aludirajući na čitalačku sklonost ka učitavanju, zamišljanju, ulepšavanju ili zagrđivanju stvarnosti, koja se posredstvom novina priziva. Upravo na liniji tog svojstva, koje inače jednako pripada i piscu, novinaru, proizvođaču vesti i čitaocu, konzumentu, koji nije samo gutač vesti, Dekić stvara bogatu paralelnu istoriju istoriju života i ideje muzeja u lenjoj svakodnevici. Da je stepen legitimnosti ove istorije ogroman tvrdimo na osnovu ostvarene aluzije koja se osnovnom idejom reminiscencije na pola veka života muzeja prostire ka jednom oveštalom prosvetiteljskom modelu: ka papirnatom teatru.“

Izvod iz govora prof. dr Dragana Bulatovića na otvaranju izložbe